Proza

    Izvadak iz knjige:

    Mrtvi na odmoru

    Nema uspomena
    Nema uspomena

    Knez Hohenstein

    Bio je jednoč neki knez imenom Hohenstein. On i njegov rod su po velikom boju osiromašili – kot se je to i mnogim drugim plemićem stalo – jer su izgubili skoro sve svoje imanje. Tako se je knez Hohenstein odlučio da si najde kakov posao. I po dužem i ozbiljnom premišljavanju veli sam sebi: Zač ne nastati činovnik? Za činovnika sam isto tako sposoban kot za bilo ča drugačijega.

    I tako je bilo. Knez Hohenstein dostao je posao u ministarstvu, kade je u lipoj funkciji stekao dobru poziciju i dosta velik ugled. Na početku i sam nije znao ča je to činovnik. Mislio je pri sebi: Činovnik ča čini, jer se ne bi tako zvao. Tako je obdjelivao akte pri čem se je potpuno redio po naredba i prepisi i po svojem dušnom spoznanju.

    Knez Hohenstein je imao i jednoga slugu komu je bilo ime Patak. Patak mu je jur dugo služio, kot je njegov otac bio služio Hohensteinovomu ocu. Sigurno je Patak bio smišan. Kad je bio sam i išao za njegovim poslom je većputi peljao razgovore i ako široko i daleko nijednoga nije bilo viditi ki bi ga bio slušao ili ki bi mu bio odgovorio. I većkrat si je knez Hohenstein mislio, je li je to uopće ljudski tako doživotno nekomu služiti. Na drugu stran si je opet mislio: To je od Boga odredjena uredba, da jedni služu a drugim se služi. Sluge i gospodja, to je i svenek bilo?

    Kako dugo mi sad jurz služiš, dragi Patak? pita ga jednoga dana knez Hohenstein. Blizu 30 ljet, Vaše Visočanstvo, odgovori sluga.

    Da, tako dugo je već toga. Uvijek si mi vjerno služio. I kad već nisam mogao ostati na moji gospodski imanji, stupio si u službu ministarstva, da mi ovde dalje služiš. Zaista si bio vjeran sluga i ja ti hvalim zato. Ali sada sam odlučio da napustim ov moj posao i da projdem odavle, jer vidiš, ovo moje djelo ima po mojem mišljenju sve manje smisla, da ne velim da je besmisleno. Istina je da sam od ovoga mojega djela mogao živiti i da nikomu nisam ležao na mošnjici a još i ugledan sam bio. Ali je to tako važno? Nije to premalo? Ča veliš?

    Patak mu odgovori i pri tom pogleda svojega gospodara kot dojeće tele svoju majku kravu: Uvijek sam Vam vjerno služio, Vaše Visočanstvo i neću Vas ni sada ostaviti. Kamo Vi idete, tamo hoću i ja pojti. Ali zač kanite napustiti Vaše dobro mjesto ovde u ministarstvu? Ovde bi mogli ostati ča do penzije! ………

    Pave na putu domom

    Kad je plač novorodjenoga prekinuo napetost i čekanje po stanu, je majki tako odlahnulo, da se je nasmihnula. Baba je držala kričalo u višinu, kot kad bi hotila reći: Nek poglej si točno ov črljeni pinklj, sedmo dite i peti sin! Sad je dost, ja već ni kanim dojt u ov stan! I tako je bilo. Pave je ostao sedmo i poslidnje dite, ko je porodila Marija, žena hižičara Štefana Cvitkovića. Godalo se je to 23. junija 1914. ljeta. Tako je barem napisao sekretar na gmajnskom uredu u knjige, kad je majka nekoliko tajedan kašje javila porod svojega diteta i kad se već nije mogla točno spomenuti, na ki dan se je nje sinak narodio. To je svejedno, mahnula je rukom. Važno je, da srićan bude. Od toga časa su jednostavno pretpostavili, da je 23. juni njegov rodjendan i ako se je Pave istotako mogao naroditi 28. junija, dan, ki se je kašnje našao u povijesni knjiga. Ali od toga obitelj Cvitković i cijelo selo onda još ništa nije znalo. Živili su svoj žitak, napunjen sa skrbi za svakidanji kruh, crikvenimi svetki, piri i pogrebi bližih i daljnjih rodjakov. Bilo je ponekad, i ako samo rijetko, i dani veselja, kot na primjer klanje, kada se je pozvala cijela rodbina, ka se je pak tako do sitosti najila, da od svinje žalibože već čuda nije ostalo. A dičaki su imali veselja pri labdanju s napuhnutim svinjskim mišcem, koga su po dvoru ili na placi tako dugo simo tamo gonili i u njega ritali, dokle nije puknuo i tako bio igri konac….

    ….Prvi mrtvac koga je Pave vidio je bio njegov 16-ljetni brat Jive. Jive je ončas djelao u pješćenki, a sestra Marica, ka je jur kot 9-ljetna djelala na bregundi, služila je kod nekoga seljaka u susjedskom selu a i ostala braća su svi bili kade tade zaposleni, samo da im roditelji već ne bi tribali dati jisti i da bi slali svoj siromaški zaslužak domom obitelji. Samo Pave kot najmladji smio je biti doma.

    Kad se je to s Jivom stalo bila je nedilja i Jive, ki nije bio čvrstoga rasta, nego tanak i slab, je opet morao u pješćenku. Ja denas ne kanim pojt, majka! rekao je ta dan jutro. Ali mit tribamo te pineze sinak, pokusila ga je ohrabriti majka. – Ali denas je nedilja, majka, dan Gospodinov. – Poj oš samo ovu nedilju, Jive, pak već nećeš marit pojt, to ti obićem. Jive se je dao nagovoriti i je prošao. Tako je ta dan bio njegov zadnji, zadnja nedilja u pješćenki. Zagrnulo ga je. Zvečera su ga doprimili i položili na tla u hiži, zato kad stolar još nije bio doprimio škrinju. Pave je oprezno gledao u bratino lice. Činilo mu se je da vidi zrnca pijeska kako se blistaju u miga zatvorenih Jivinih očiju. Majka se je hitila prik svojega mrtvoga sina i je strašno počela jaukati: On je imao pravo, on je imao pravo! Zakopala je svoj obraz u svoji ruka: Ti si imao pravo, moj sin, morebit najtumije od moje dice, mislila je pri sebi. On je imao pravo, a ja mu nisam vjerovala!
    Više o knjizi pročitajte ovdje.

    Izvadak iz knjige:

    Želja

    Nema uspomena
    Nema uspomena

    Kako sam se naučio vragovati

    Da ne bi došlo do kakovoga nesporazuma, hoću odmah na početku ustanoviti: Nisam uvijek vragovao. Kako se spominjem, to kao mali dičak nisam djelao. Još ne. A sve, ča ljudi kot dica ne djelaju a kašnje da, morali su se negde naučiti, obično od odrašćenih.

    Počelo je sve s mojim tatom, koga zapravo poznam samo iz pričov, ke su mi drugi povidali. Povidali su, da je bio jako snažan i ohol muž, a moja majka – onda to još pravoda nije bila – se je u njega jako zaljubila. I akoprem su je svi poznanci i rodjaki razgovarali, da se ne uda za njega, je to ona ipak učinila. Njeva srića nažalost nije dugo trajala. Oitšao je otac od nas, kad sam bio mali i ostavio mene, mojega brata i moju majku same. Zač je to udjelao, ne znam, ali kad je prošao, morao ga je vrag zeti, jer nismo već nikada ništa o njem čuli ili vidili.

    Kako sam doznao kašnje, kad sam jur odrastao, dao je tata mene i mojega brata pred svojim odlaskom fotografirati, da bi mogao sobom zeti jednu sliku svojih sinov u Argentiniju ili u bilo ku zemlju, u ku je zašao. Zač si je hotio sobom zeti našu sliku, ne znam, jer smo mu drugačije bili tako malo vridni, da za nas nije mario i nije nikada došao pogledati, ča djelamo i kako nam ide. Zapravo i mi nismo znali, kako njemu ide ili je li još živi ili ne.

    „Da bi ga vrag zeo!“ rekla bi majka samo, kadgod bi došla rič na njega, a to je bilo jako rijetko. Pokušavali smo ubajti rič tata ili otac, kot da bi bila ča nepoštenoga ili ča, čega se človik mora sramovati. Zapravo su sva druga dica imala oca, samo mi ne i ona dica ne, čiji otac je poginuo u boju. U on čas sam si vruće željio, da bi i moj otac bio poginuo na bojnom polju, pak bi bio mogao biti još i ponosan na to. A ovako nije bilo ništa konkretnoga....

    Mrhunci

    Mislim da mrhunci vjeruju u Boga. Nekate se smijati. To morebit nije tako apsurdno, kot gluši. Znate vi, ča si mrhunci mislu? No tako, onda i ne morete znati, je li vjeruju u Boga. Morem si predstaviti, da oni mislu, da ima sve svoj plan i svoju uredbu i da neka vrst višega bića vlada nad njimi, ko biće je more, ako hoće, na primjer uništiti. Morebit si mislu: dokle marljivo djelamo i ispunjavamo svoju dužnost, će to više biće – Bog – dobrohotno gledati na nas. A ako samo jedan od nas krene s njemu odredjenoga puta, će ga Bog kaštigati.

    Mislite na to, kako lako more človik pogaziti mrhunca, ki mu proteče prik puta. Ni opaziti to neće. Sada ćete morebit reći, ali to je bila nesrića, človik je samo slučajno pogazio mrhunca, ki mu je slučajno protekao prik puta. Morebit imate pravo. Ali zna to naš mrhunac? Ili znaju to njegovi tovaruši i njegova rodbina, ka će malo kašnje najti njegove razmrcvarene ostatke? Oni to sigurno ne znaju i ne moru znati. Morebit će jedan od njih reći: Ej, neposlušni Fric! Nismo te poslidnji put opomenuli, da se pobožnije klanjaš kraljici? Ali nisi htio posluhnuti....

    U knjižari

    Kad je stupila u knjižaru, znala je, da neće kupiti ništa. Ali prodavač to nije mogao znati, a to je bilo dobro tako, jer je bila došla s nakanom njega ispitivati. Kad se je okrenula, vidila je, da nisu bili sami. U kutu, malo odaljeno od njih, sidio je neki muž sridnje starosti u stolcu na kotače, okrojen knjigami i sâm je čitao u nekoj knjigi. No, ov nas neće bluditi, pomislila je ona.

    Ste li Vi gospodon Schmid, vlasnik ove knjižare? – Da, jesam, odgovori on. Čim Vas morem poslužiti? – Znate, išćem nešto, a sama ne znam, ča bi to zapravo bilo. – Morebit Vam morem pomoći. U ko područje spadje ta Vaš interes? Radi li se o beletristiki, religiji, fiziki, matematiki, informatiki ili umjetnosti? – Mislim da to, ča išćem, ne spadje u nijednu od Vas napomenutih kategorijov. Već bi se moglo reći, da ono obuhvaća sva ova područja.

    Gledala je gospodina Schmida, kako pri tom reagira. On je ali ostao potpuno miran i uljudan. Mislim, da išćete nešto o žitku, o človičem žitku općenito. Je li bi se to moglo tako reći? – Da, to bi se moglo tako reći. A čim se baviti Vi? – Ja prodavam knjige i pokušavam zadovoljiti potriboće mojih kupcev. – Ne, to ne mislim. Mislim na Vaše pravo zanimanje. Čim se na primjer bavite u misli, kad ne prodavate knjige? – Zapravo ničim ne. Čitam novine, gledam televiziju, odmaram se. – Vač Vi vjerujete? .....
    Više o knjizi pročitajte ovdje.

    Izvadak iz knjige:

    Dopisivanje AB-DZ

    Nema uspomena
    Nema uspomena

    Pismo AB

    U Beču, 7.7.1992.

    Draga poštovana Doroteja!
    Hvala, srdačna hvala za nezdavno primljeno pismo i prinose. Dobro bi bilo, kad bi pisac mogao, odnosno pisateljica, svaki dan zabilježiti neke doživljaje. Od toga pak more nastati i veće književno djelo.
    Lipu pjesmu preveo sam u naš jezik ovako:
    Sve je našao
    ki je našao Onoga
    čija punina sve daje
    pak Njega ljubi.
    A ki ga ne najde
    i ako sve zvijezde posidje
    prazan ostaje.

    Srdačne pozdrave šalje cijeloj obitelji
    Augustin

    priložen je tekst „Dem Punkt Omega entgegen“, Augustin Blazovich, i rukom pisano:
    Iz knjige „Gesicht des Widerspruchs“. 33 Autoren aus dem Burgenland, Edition Atelier, 1992

    Pismo AB

    5.2.1994

    Draga poštovana Doroteja!
    Srdačna hvala na čestitka. Velikim zanimanjem sam čitao Tvoje pismo. Čini me se, da postoji med nami neko pjesničko-duhovno rodbinstvo, odnosno duševno raspoloženje, za ko tugaljivost ili melankolija nije dobra rič. Bolja bi bila: osjetljivost, ćutljivost, Gemüt mit tieferem Erleben, dakle da nam puno svega ide jače i diblje do srca. A to nije tugaljivost sama, nego i neka vrst diboke radosti i osjećajnoga bogatstva. Sigurno se to razlikuje po naši ljeti. Redim se na pogreb jednoga rodjaka u Frakanavi (Hofrat Feri Luxl), koga smo držali pod starost (80 ljet je) malo za čudaka ali punoga dobrote. Mislio sam, mi ki smo prik 70, imamo neko pravo, da budemo čudaki (schrullig). – Napisao sam u poslidnji ljeti puno malih „jesenskih elegijov“. Kad se vratim odpogreba iz Frakanave, priložit ću ti ku-tu fotokopiju.

    A pravu slast daje našoj skupnoj, iako vrlo različnoj (po ljeta!) osjećajnosti, to je ljubav ku Ti doživljavaš u obitelji, a ja – kadgod u neshvatljivo i nezasluženo velikoj mističnoj mjeri pri Trojednom Bogu, ki je izvor svake ljubavi.

    U iskrenom „rodbinskom“ prijateljstvu pozdravlja Tebe i Tvoju obitelj
    Augustin

    Prilažem 2 pjesme iz zadnjih misec, iako bi tribalo na nji još „hoblati“.
    priložene su „Krizanteme“ (2.11.93.) i „Grm će pogorit“ (3.11.93.)

     

    Pismo DZ

    U Beču, 17.5.01.

    Poštovani Profesor,
    dragi Pater Augustine!

    Lipa hvala za Vašu kartu od 5.4. i za dvi izvrsne pjesme. „Vječni danas“ od 4.4.2001. sjajno nadopunjuje Vašu Vječnost odn. Vjekovitost ka mi se toliko dopada. Dopada mi se najmer kip da prošlost gladno poždira vrime odnosno sadašnjost i tako ono – za nas svakoga pojedinoga i čisto subjektivno – nastane ili nam preostane sve manje a prošlost sve veća.

    I to „Ništa nije bilo zaman“ moremo shvatiti onako, da je sve shranjeno u pamćenju Božjem. Kod njega se ništa ne izgubi, nijedna dobra misao i nijedno dobro djelo ne.

    Vaše mišljenje da mi mladji pjesniki „zaoremo diblje“ ne morem diliti, jer diblje nego na primjer Vaše filozofske misli naše nikako ne idu. Oremo samo na drugačiji način, morebit u drugi obrazi/kipi i forma. Ali to još nikako nije mirilo za kvalifikaciju bolje – čemernije. Ako postoji takovo mirilo onda je to na svaki način: „die Beherrschung des Handwerks“ (vladanje zanatom?) kot bi se po nimšku reklo, a u tom pogledu, nemer vladanja jezikom, ste Vi „starija generacija“ u svakom pogledu bolje izobraženi. Pred kratkim sam u novina čitala o kiparu Gustinus Ambrosi, ki je rekao: „….denn das Handwerk ist die Grundlage aller Kunst….“.

    Ufam se da Vam ide pri ovom zvanaredno lipom vrimenu dobro i da morete uživati ove lipe majuške dane.

    Pozdravlja Vas od srca Vaša
    Doroteja

    PS: Uživam Vaš roman „Čežnja“ pri kom sam ali stoprv ca. na strani 102.
    Više o knjizi pročitajte ovdje.
    © 2017 Dorothea Zeichmann . All Rights Reserved. Designed By Laspit Solutions GmbH.